Životne priče


Romana Bulj, reprezentativka u nacionalnom timu sjedeće odbojke

Sport je najljepši način da se uključimo u zajednicu. Želimo raditi, stvarati, družiti se, osjećati se jednako važnim članovima društva. Sport nam pomaže da, u prvom redu, sami sebi dokažemo kako nismo manje vrijedni u društvu u kojem živimo.

Romana Bulj, članica Udruge tjelesnih invalida, osoba je s invaliditetom koja se ne predaje. Upravo suprotno, željna je mnogih životnih izazova i aktivno se bavi sjedećom odbojkom.

Gđice Bulj, kada i kako ste počeli igrati odbojku?

Sjedeću odbojku sam počela igrati prije dvije godine. Tada sam saznala da u mom gradu postoji sportski odbojkaški klub invalida “ OKI” Split i reprezentacija Hrvatske u sjedećoj odbojci.

Koji su vaši planovi u pogledu nastavka sportske karijere?

Želim i dalje trenirati sjedeću odbojku u ženskoj reprezentaciji Hrvatske te osvajati medalju za medaljom. Velika želja mi je da s reprezentacijom Hrvatske nastupim na paraolimpijskim igrama.

Što mislite o uključivanju osoba s invaliditetom u društvo?

Osobe s inviliditetom jesu članovi društva, samo što se moraju boriti za svoje mjesto u tom društvu, kao i svatko drugi. Sport je najljepši način da se uključimo u zajednicu te da nas svi vide onakve kakvi smo: živi i sposobni i ne s posebnom potrebama, jer su naše potrebe jednake potrebama svake druge osobe. Želimo raditi, stvarati, družiti se, osjećati se jednako važnim članovima društva. Sport nam pomaže da, u prvom redu, sami sebi dokažemo kako nismo manje vrijedni u društvu u kojem živimo.


Deana Gobac, balerina HNK

Kada je pala prva bomba, pod se zatresao i pala sam licem prema zemlji. Bila sam toliko uplašena da ćemo svi poginuti.

Deana Gobac bila je na probi s ostalim plesačima baleta HNK kada je Zagreb napadnut kazetnim streljivom 1995. godine, a kazalište pogođeno.

Gospođo Gobac, po čemu pamtite napad 1995. godine?

Sjećam se da sam imala probu u baletnom studiju koji je imao stakleni krov. Kada je pala prva bomba, pod se zatresao i pala sam licem prema zemlji. Bila sam toliko uplašena da ćemo svi poginuti. Moje kolege su u panici trčale preko mene. Osjetila sam jaku bol u desnoj ruci. Kada se prisjećam tog događaja, u mislima nemam slike, već zvukove poput zvižduka projektila, lomljenja stakala i zrcala, zvuka pare iz grijalica, zazivanja i vriskova… nekako sam uspjela ustati i otrčati u sklonište s ostalima. Bilo je pravo čudo da nitko nije poginuo, 16 je osoba ranjeno. Kolega Mark je ostao bez jednog bubrega, Vio bez dijela jetre...

Osjećate li i dalje posljedice napada?

Poslije tog napada nisam mogla spavati. Zvukovi su bili glasniji kada bih zatvorila oči. Sada je mnogo lakše. Na desnoj sam ruci slomila prste i kažiprst mi se nikada nije oporavio pa me podsjeća svakodnevno na taj nemili događaj.

(Umjetnicu fotografirala: Iva Perinčić)


Roko Mikelina Opar, paraolimpijac

Danas sam u zasluženoj sportskoj mirovini, no sport je i dalje dio moje svakodnevnice... rado se odazivam sportsko-humanitarnim akcijama i time pridonosim jačanju svijesti građana te boljoj integraciji osoba s invaliditetom u društvo.

Opasna ostavština 2. svjetskog rata

Priča ovog neumornog paraolimpijca pokazuje kako minsko eksplozivna sredstva i neeksplodirana ubojita sredstva nisu samo opasnost novijeg razdoblja. Roko je nastradao kao 11 godišnji dječak, 1972. godine, od bombe zaostale iz 2. Svjetskog rata. Vrlo dobro pamti datum i dan u tjednu kada je s četvoricom prijatelja na području Primoštena pronašao eksplozivnu napravu. Jedan od prijatelja smrtno je stradao, a on sam zadobio je teške tjelesne ozljede te ostao bez obje ruke i natkoljenice. Njegova izrazita hrabrost, upornost i nesalomljiv duh pomogli su mu da se uhvati u koštac sa svim životnim izazovima. Pomaknuo je granicu prvotno u svakodnevnim situacijama, a zatim sa svojim izuzetnim sportskim postignućima. U 34 godine aktivne sportske karijere, sudjelovao je na 15 svjetskih i europskih natjecanja, te na 5 paraolimpijada. Nositelj je 8 olimpijskih medalja; 1 zlatne, 3 srebrne i 4 brončane. Bio je europski i svjetski prvak u plivanju, a 1987. godine na Svjetskome plivačkom prvenstvu u Parizu osim osvojene titule svjetskoga prvaka postavio je i svjetski rekord.

Roko nam je rado odgvorio na pitanje: „Čime se danas bavite?“

Danas sam u zasluženoj sportskoj mirovini, no sport je i dalje dio moje svakodnevnice. Pomoćni sam trener ženske reprezentacije u sjedećoj odbojci, koja unatoč tome što postoji tek nekoliko godina, već drugi put sudjeluje na europskom prvenstvu. Vedrog sam i veselog duha i rado se odazivam sportsko-humanitarnim akcijama i time pridonosim jačanju svijesti građana te boljoj integraciji osoba s invaliditetom u društvo.


Mirna Sporiš, primabalerina HNK Zagreb

Sve sam pregrmila, želja za životom i plesom bila je jača od svake boli te sam samo svojom voljom, snagom, energijom i ljubavlju uspjela taj strašan događaj prekoračiti i krenuti dalje.

Gospođa Sporiš je stradala u Zagrebu, u baletnoj dvorani HNK, 3.5. 2005. Od glave do pete zatekla se prepuna gelera od zvončića.

Što je uslijedilo nakon eksplozije?

Površinske krhotine su mi izvadili, a one dubinske još uvijek nosim sa sobom u tijelu. Sjećam se samo da sam pomislila kako će moji roditelji reagirati kada saznaju. Znala sam koliko me vole te su svoj život (između ostalog) posvetili meni i mojoj profesiji. Ja sam ležala, boljelo me i nisam znala što će biti sa mnom, ali nekako se nisam brinula za sebe koliko za roditelje da ostanu hladne glave. Kasnije su unatoč uzbunama dolazili meni u bolnicu.

Kad sam izašla iz bolnice, samo sam se željela što prije vratiti u baletnu dvoranu i zaplesati. Ples je moj život i iako mi je ovaj događaj narušio zdravlje i vitalnost tijela, čak i pokretljivost, ja sam za mjesec i pol dana ušla u dvoranu i počela plesati. Sve sam pregrmila, želja za životom i plesom bila je jača od svake boli te sam samo svojom voljom, snagom, energijom i ljubavlju uspjela taj strašan dogadaj prekoračiti i krenuti dalje. Ustvari ta prekretnica, ili kako ja kažem, moj drugi rođendan, samo mi je bio još veći podstrek za napredak u karijeri i životu.

(Umjetnicu fotografirala: Ines Novković)